Danas (20. februara 2026. godine) u Mješovitoj srednjoj školi Sapna obilježen je Međunarodni dan maternjeg jezika. Međunarodni dan maternjeg jezika se inače obilježava 21. februara pa je obilježavanje u našoj školi pomjereno na dan ranije.
Međunarodni dan maternjeg jezika se usvijetu obilježava od 2000. godine u skladu sa zaključkom UNESCO-a, kao entitet koji je dio kulturnog identiteta naroda, tačka prepoznavanja, različitosti, ali i tolerancije i razumijevanja. Briga o maternjem jeziku je način dokazivanja svijesti o vlastitom identitetu, ali i veoma osjetljivo mjesto tolerancije prema drugom i drugačijem. U svijetu se govori oko 6.000 jezika, a prema prognozama lingvista, do kraja 21. stoljeća više od polovine, čak i do dvije trećine, će odumrijeti.
Svake dvije sedmice u svijetu se ugasi po jedan jezik. Osnovno za preživljavanje jezika je da se prenosi djeci, da ima institucionalnu podršku, svoje pismo, da se njeguje u školama, medijima. Generalna skupština UNESCO proklamirala je 1999. godine Međunarodni dan maternjeg jezika, kao sjećanje na studente koji su 21. februara 1952. godine ubijeni u Daki u Istočnom Pakistanu (Bangladešu), jer su protestirali zbog toga što njihov maternji jezik nije proglašen za zvanični.
Za ovu priliku u našoj školi ranije je uređena oglasna tabla škole plakatima koji sadržavaju činjenice o jeziku, a urađena je i prigodna afiša. Naslov za ovo obilježavanje urađen je i na bosančici skupa sa motom ovogodišnjeg obilježavanja: Bosanski govorim, na bosanskom razgovaramo.
Također je pripremljen i prigodan referat O bosanskom jeziku koji je pročitan svim učenicima na početku četvrtog časa.
O BOSANSKOM JEZIKU
U svijetu se 21. februar obilježava kao Dan maternjeg jezika. Stoga ćemo iskoristiti ovaj povod da progovorimo nešto više o bosanskom jeziku, njegovom nazivu i kontinuitetu njegove upotrebe.
Bosanski jezik pripada grupi južnoslavenskih jezika i ravnopravan je sa srpskim, hrvatskim, crnogorskim, slovenskim, makedonskim i bugarskim jezikom.
Bosanski jezik je negiran iz ideoloških razloga što je služilo raznim političkim ciljevima sračunatim na podjelu bosanskog prostora na istočni i zapadni dio, tj. na srpski i hrvatski dio. Prisutno je i nastojanje da se ime jezika preinači u bošnjački jezik čime bi se osporila državno-teritorijalna, a istakla nacionalno-konfesionalna odrednica samog naziva.
Diskriminatorna politika prema bosanskom jeziku naročito je ispoljavana u periodu nakon Drugog svjetskog rata. Tu valja istaći dva bitna momenta: Novosadski književni dogovor iz 1954. godine i Pravopis iz 1960. godine. Oni su značili ozvaničenje srpskohrvatskog jezika kao dvocentralističkog jezika sa dva centra - Beograd i Zagreb. Centralni dio, dio Bosne i Hercegovine zapostavlja se uz tvrdnju da se u njemu ukrštaju spomenute dvije varijante. Činjenica je, međutim, da je upravo jedan bosanskohercegovački govor poslužio kao osnovica srpskohrvatskom jeziku.
Postoje mnogi dokumenti, pisani spomenici i naučni fakti koji svjedoče o postojanju bosanskog jezika. Navest ćemo samo neke od pisanih spomenika u kojima jezik ima odrednicu bosanski:
*Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. vijeka) u spisu "Skazanie izjavljeno o pismeneh" spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski.
*U notarskim knjigama grada Kotora postoji zapis da je 3. jula 1436. godine, mletački knez u Kotoru kupio petnaestogodišnju djevojku "bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu"
*Ninski nadbiskup u pismu upućenom fra Arsenigu 1581. godine koristi termin bosanski jezik.
*Bartol Kašić 1640. godine u Rimu u djelu "Rutual rimski" tvrdi da je za južnoslavenske krajeve najbolje odabrati bosanski govor.
*Godine 1649. isusovac Jakov Mikalja u predgovoru svog djela "Blago jezika slovinskoga" ističe da bi svi ilirski pisci morali pisati bosanskim jezikom, jer je on njihov najljepši jezik.
*Biskup Pavo Dragičević 1735. godine izjavljuje kako devet njegovih svećenika u Duvnu molitvu obavlja na bosanskom jeziku, jer ne znaju staroslavenski jezik.
*Mula Mustafa Bašeskija u svom "Ljetopisu" jezik Bosanaca i Hercegovaca redovito imenuje bosanskim, a navest ćemo samo neke od tih slučajeva:
*Čuvena "Gramatika bosanskog jezika" iz 1880. godine, čiji je autor Frane Vuletić prva je gramatika u Bosni i Hercegovini napisana za sve narode. Nažalost, ova gramatika je 1907. godine promijenila naziv u Gramatika srpskohrvatskog jezika, a da u njoj nije promijenjeno nijedno slovo. Ovo je godina kada je naziv bosanski jezik zvanično ukinut i nije bio u upotrebi do 90-ih godina 20. stoljeća kada se ponovo vraća u upotrebu.
Napad na Bosnu i Hercegovinu traje i danas, tome smo svjedoci, a jedan od smjerova tih napada jest napad na bosanski jezik. Niječe se njegovo postojanje ili se pokušava nametnuti naziv bošnjački, što bi bio samo jezik Bošnjaka. Naziv bošnjački jezik je neutemeljen i nikada nije bio u upotrebi. Stoga je izuzetno bitno poznavati činjenice i nastaviti braniti Bosnu i Hercegovinu i bosanski jezik činjenicama, jer neprijatelji uvijek i iznova izmišljaju perfidnije laži.
